"O, tako bih volela da se zaljubim!" U klasicnoj vezi mladic i devojka primecuju da su njihovi razgovori i druzenje "prazni" i zato pokusavaju da ispraznost svog prijateljstva upotpune ulazenjem u dublju medjusobnu bliskost, da bi u medjusobnom uzbudjivanju emocija nasli pokretacku snagu svoga odnosa.
Veza koja je zasnovana na osecanjima umesto na pravoj ljubavi je veza medjusobno opterecenih. Takvi su u medjusobnoj "igri" svojih sebicnih zelja.
Oni ne vole zaista jedni druge, vec vole vrednosti koje vide jedan u drugom. Sasvim je svejedno da li vrednost (razlog ljubavi) vide u lepom fizickom izgledu, intelektualnim i moralnim sposobnostima, ili materijalnim vrednostima koje ta osoba poseduje.
Ako osobu volimo sebicnom ljubavlju koja uvek zahteva razlog zbog koga volimo, bicemo skloni da i samu osobu "zrtvujemo" radi razloga zbog kojeg je volimo. Na primer, nacionalista ce biti sklon da zrtvuje naciju radi vrednosti zbog kojih je voli, kao sto ce samoljubiv covek izvrsiti samoubistvo zbog povredjene sujete, itd.
U pravoj ljubavi, razlog zasto nekoga volimo se ne nalazi u vrednostima osobe koju volimo, vec se nalazi u nama, u nasem srcu, u motivu same ljubavi iz kojeg tu osobu volimo. Osoba koju volimo ima svoje vrednosti (i svoje mane), ali one nisu RAZLOG vec POVOD za izrazavanje nase ljubavi prema njoj.
Ukoliko je zajednica onih koji se vole zasnovana na sebicnim motivima, koji u drugome traze razlog svog zadovoljenja, takva zajednica ce vrlo verovatno vremenom da postane dosadna. Klasicnu zajednicu onih koji se vole, pored sebicne ljubavi karakterise i slepa ljubav, koja je pokrenuta osecanjima. Prijatna osecanja bracne bliskosti ne smeju biti temelj veze, vec samo povod za njeno manifestovanje.
Prava ljubav je upravo usmerena na duhovne i fizicke potrebe samog zivota i njegove egzistencije. Ona je razuman i svrsishodan odgovor na covekove stvarne potrebe, pa zato izaziva traumu sebicnih odnosa. Kako covek sam sebe ne voli, prihvatanje tudje dobrote predstavlja ponizenje i atak na sopstveno veliko Ja, jer dolazi u sukob sa principima sopstvene samodovoljnosti i sebicnosti.
Institucija klasicne veze se shvata kao politicka institucija, u kojoj svako ima svoj sebican interes. Veza je uspesna ako su potrebe u svom zadovoljavanju medjusobno uskladjene, a ne valja, ako su te potrebe medjusobno sukobljene.
Postoji precutna konvencija o obostranom zadovoljavanju sebicnih zelja i obostranom umirivanju savesti:
"Nemoj da se mesas u moj zivot. To je moja stvar. Kada ja ne volim sebe, ko si ti da mene volis! To me ponizava! Ali, ako hoces da mi budes ljubav, da razmenjujemo telesna zadovoljstva, onda pristajem da budem sa tobom u vezi! Ako hoces da budes sa mnom, nemoj da mi uznemiravas savest, a to necu ni ja tebi. Moje grehe, moj um i moju savest ostavi na miru!" Zbog te iracionalnosti greha, u klasicnoj vezi, zdrav razum je iskljucen, jer bi raskrinkao igru.
Na svijetu ne postoji nista lepse nego sto je ljubav udane zene. Nazalost, ozenjeni muskarci takvu ljubav nikada ne susretnu.