Gabriel Garcia Marquez...

Gabrijel Garsija Markes rodjen je 6.marta 1928. u Arakataki. Godine 1928. u Arakataki preko hiljadu strajkaca bilo je ubijeno i baceno u zajednicku grobnicu, sto ce bitno uticati na njegov zivot i stvaralastvo.

Kada je saznao da boluje od raka.
povukao se iz javnog života, a svojim prijateljima poslao je

<Posvećeno pismo>


Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta
i darovao mi nešto malo života,
iskoristio bih ovo vrijeme najbolje kako znam.

Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam,
ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem.
Cijenio bih stvari prema njihovom značenju,
a ne prema njihovoj vrijednosti.
Spavao bih malo, vise bih sanjao,
znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla.
Hodao bih kad se drugi zaustave,
budio bih se kad drugi spavaju.

Kad bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bih se jednostavno,
okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, ali i svoju dušu.
Uvjeravao bih ljude, kako se varaju,
kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti.
Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav!

Djeci bih napravio krila,
ali uzeo bih im ih dok se ne nauče letjeti.
Starijim osobama bih kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću
već s napuštenošću.
Toliko stvari bih se naučio od vas, ljudi...

Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine,
zaboravljajući da se istinska sreća skriva u
samom načinu penjanja na vrh.
Naučio sam da kad novorođeno dijete
uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek.
Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgora
samo onda kad mu hoće pomoći da bi se podignuo.

Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti,
ali u stvarnosti nemam baš puno od toga, jer kad me polegnu u
grob, to ću zaboraviti.

Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš.

Kad bih znao da te danas posljednji put vidim pospanu,
snažno bih te zagrlio i molio se Bogu
da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom.
Kad bih znao da su to posljednje minute što te vidim,
rekao bih ti 'volim te' i ne bih glupo pretpostavljao da to znaš.

Uvijek ima nekakvo sutra
i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo,
ali danas je sve što mi ostaje,
htio bih ti reći da te veoma volim.
Sutra nema nitko zagarantirano-niti mladi, niti stari.
Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš.
Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas,
jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš,
žaliti ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme
za jedan osmijeh, za jedan poljubac,
da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje.

Budi stalno blizu onih koje voliš,
govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš
i budi prema njima dobar;
nađi vremena i reci im 'žao mi je','oprosti','molim te','hvala'
i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ.
Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli.
Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti.
Pokaži svojim prijateljima i bližnjima
kako su ti veoma potrebni.