Najljepsi ljubavni stihovi

Dobro jutro blagosti
Hajde,ugrij mi tijelo
Zima ga prozima
Zeljno te je cijelo
Poslije sna...

Shushu

Obozavam ove kratke pjesmice, narocito od stare poznanice sa neta Shushu. Ova mi je posebno draga

Tamo gdje pocinje,
...grijeh,
kada je ljubav u pitanju...
U nedodjiji srca,
ljubavi moja...
Brshljanom, obrastao si.
Tako te uspjevam sakriti.
Ali kad jesen nakrivi sheshir
i izdahne od zime posljednji leptir,
stijena se pojavi.
Lishce koje opada,
smjelo je ogoli.
U njoj su utisnuti otisci,
jednog srca koje josh krvari...
Ti si monogo vishe moj grijeh,
nego ljubav moja
i josh uvijek si,
onaj sjetni smijeh,
ona tuzna boja
u oku mom...

Shushu

Baš se mi sviđaju ove pesmice,pune ljubavi i nade,
mislim da ovdje baš ljubav vlada kroz stihove,ali
joj i pisana riječ leži,ova zadnja mi se baš dopada.

Videla sam te opet

Videla sam te opet,
i to posle godinu dana!
Svih trista šezdeset pet želja
u jednu se jedinu slilo -
da iza običnih reči
ne otkriješ to što je srce
ko svoju najlepšu tajnu
sve ovo vreme krilo.

Sama tvoja blizina
za mene već je užitak,
a svaka reč kazana -
slasni i opojni napitak
koji me opija celu
i zanos mi iznova budi,
zanos o kome sanjaju
i bogovi i ljudi.

Taj zanos traje i rudi
i u tvom odsustvu dugom,
i ispuni me celu
srećom umesto tugom,
jer osećam da si uvek
tu, pokraj mene,
bez obzira u kom si stvarno
delu vaseljene.

Al ja ću radije skriti
taj proždirući plamen
i neću ti otkriti želju
koja ko dragi kamen
krasi mi ogrlicu
od trista šezdeset pet dana
i snagu mi iznova daje
da trajem nasmejana

a da ti i ne saznaš
da osmeh dugujem tebi,
i da ne saznaš da vreme
za mene značaja nema.
Ljubavi, željo, lepoto,
što mom si srcu hrana,
tvoj osmeh je najlepši ukras
na kolajni mojih dana.

Violeta Milićević

Kad bi meni dali

Kad bi meni dali jedan dan,
ja ga ne bih potrošio sam.
Pola dana ja bih dao nekom
ko je dobar, a slučajno sam.

Igrali bi, pričali bi nešto,
trčali bi, skakali bi vešto
ja i dobar, a slučajno sam.

Kad bi meni dali kišobran,
ja ga ne bih potrošio sam.
Pola mesta ja bih dao nekom
ko je dobar a slučajno sam.

Kišilo bi, dok mi koračamo,
pola tamo a pola ovamo.
Stavili bi dan pod kišobran
ja i dobar, a slučajno sam.

Kad bi meni dali jedan dan,
ja ga ne bih potrošio sam.

Branislav Crnčević

kad bi menu dali jedan dan
divna pesma,vesela

Evo nešto iz mog repertoara:

TI ŽIVIŠ U MENI

Tebi ne treba da si tu,
ti živiš u meni,
ni pogledom da me miluješ,
on stalno me prati.
Za ruku me držati ne trebaš,
još osećam je toplu i meku,
ni šaputati u polutami,
jer nepresatno čujem
samo tvoj glas.
Poljupce tvoje ne trebam više,
oni su pečat na usnama mojum,
zauvek i posle nas.

NE VOLIM TE ZATO ŠTO TE VOLIM

Ne volim te izuzev zato što te volim;
Od voljeti te do ne voljeti prelazim ,
Od čekanja do kada te ne čekam
Srce mi prelazi od studeni do plama.

Volim te samo zato što si ti ta koju volim;
Duboko te mrzim, i mrzeći te
Privijam se uz tebe, i mjera moje promjenljive ljubavi prema tebi
Je da te ne vidim već slijepo volim.

Mozda će januarsko svjetlo uništiti
Moje srce sa svojom okrutnom
Zrakom, kradući mi ključ ka potpunom smiraju.

U ovom dijelu priče sam ja onaj koji
Umire, jedini, i umrijeću od ljubavi zato što te volim,
Zato što te volim, Ljubavi, u plamenu i krvi.

Pablo Neruda

previse je vina u nasim venama
previse ljubavi i strasti u nama
izgaramo i na kraju ostat ce tama...

jer ljubav je nasa kao bljesak meteora
obasjava horizonte sve do sinjeg mora
a zatim sutnja hladna i mracna zora
izgorjesmo u strasti osta nocna mora....


zato ljubav cekaj i ne daj da gori
ohladi je razumom pusti da je boli
jer bolje da se izlijeci vremenom i bolom
kroz trnje do zvijezda sa istinom golom
sve sto je lijepo kratko traje
pusti ljubav nek se sama daje...

uzvisena ljubav propada u tijelu
pusti nek te nosi uzvisenu cijelu
ne trci za njom kao za svojom sjenom
nek te obavije kao zale morskom pjenom....

autor NN

NEMA TE VIŠE

Nema
te više,
a još sva mirišem na tebe
i ja te još cijeloga, cijeloga nosim u sebi,
da me boli.
I sve noći,
sve žalosne probdjevene noći,
ko duge, poput godina su minute,
ridam u dlanove.
Zaklanjam oči
da bih sakrila suze sama pred sobom
da bih utopila tugu u zaborav,
a sva sam bez snage.

Mila Kačič

Ceznja!
Zamisljam te,dozivam te,
srce kuca za nas.
Daleko si,a kao da si tu,
tako te osjecam.
Oseti se okus tvojih usana,
dodir tvojih ruku.
Nemoze nam daljina nista!
Ceznjo moja, o tebi sanjam
svaki dan,ti si mi nada.
Radost i spas!

TRAŽIM TE

Tražim te
lutajući uzaludno ovim
snežnim i vlažnim ulicama,
osvetljenim i mračnim.

Očekujem te u svakom prolazniku,
gledam te u svakom izlogu,
osećam te u svakoj pahulji
koja se istopi na mom licu.

Tražim te
u nebu prekrivenom belim oblacima,
i čini mi se da si u svakom prisutan,
a poneki mi čak liči na tebe,
malo svetao malo crn.

Tražim te
u svojim knjigama,
u gomili papira koja leži na mom stolu,
na iškrabanim ceduljama
ispisanim nervoznim pokretima,
kafom umrljanim listovima,
na požutelim koricama.

Tražim te u kišnim kapima,
u rosi i inju,
u mrazevima,
na opalom lišću,
tražim te svuda...

I nalazim te
samo u svojim mislima
u svom srcu...
u svojim snovima!


Na obali reke
očekujem tvoj dolazak,
u sumraku umirućeg dana
vidim tvoj lik…
I već gubim nadu da ću te naći,
da ću te ikad ponovo sresti
i još jednom zavoleti!

Razgolicena pesma

Mazi me dugo.
Pronadji hram ljubavi
sakriven duboko u meni,
prodji kroz njegova sirom
otvorena vrata i uzmi...
Telo koje gori
u vatri sopstvene ceznje,
dusu sto vapi daljinama i
srce od bezbroj kristalica stakla...
Svaku ceznjivu misao...
Uzmi sve.
Sve sto zelis i sto ti pripada...
Potpisano golim telom
razodenutom dusom i
razgolicenim srcem...


Oki, ovu sam pesmu napisala i posvetila tebi znajuci tvoju dusu i srce...

hvala ti na stihovima!!!

Bolest

Volim te kao sveži beli zalogaj seljačkog znoja
i truda
i dana jesenjih na crnoj popucaloj ravnici.
Proći ce proleće kao san razbarušen i čudan
što liči crvenoj ptici.

Doleteće i odleteti danas sva cvetanja.
Bićemo i meki i okoreli, i u radost i u setu
ćemo zaroniti.
Izgaziću tvrdim usnama tvoja ramena detinja,
a zvezde ce zvoniti ... zvoniti ...

Ima u nama prostranstvo za koje ne znamo.
Izgubićemo se u njemu i opet dohvatiti.
Ima u nama srce, u krpe smeha i plača vezano.
Kako ćemo se iz sebe vratiti?

Proći ce proleća ... Ona nose trave i cvrkutanja.
Ona nose mir od kog se ruke ježe.
Mir. Samo malo mira, malo kiša, šaputanja,
tamo gde se nebo za njive zakiva i veže.

Mir radi budućih nemira, radi ludovanja,
na uzglavlju od tvojih toplih detinjih šaka,
pa da dugo zvezdama mašem i odzvanjam
prepun kikota i cvetnih naramaka.

Volim te. Eto. A nebo je u proleće plavo
kao nešto čega se nikad setiti neću.
Ništa ... Samo crvene ptice nad glavom
uzleću.

(Mika Antic)

ULOVILI STE ME GOSPODJO U ZAMKU

ulovili ste me gospodjo u zamku
priznajem

priznajem to u trenutku nekom čudnom
i maglovitom
u sjeni meni nepoznatih riječi
u trenutku malog noćnog razgovora
i dalje sve do onog dana
one godine nepresušnog ljeta
koje nam je udarilo vrelim kapljama po licu

gospodjo

to je bila pjesma koja se radjala
na mojim dugim putevima
koja je započela jos tamo u Varaždinu
ne znam u kojoj je to bilo eri
modernizam ili nešto drugo
ali bit ce ipak da je tako moralo biti
to nisam mogao izbjeći
jer moje su me pjesme na to navele

i danas eto ja priznajem

ulovili ste me u zamku gospodjo

vas stas nepobitno divan
vas pogled, ruke, grudi i sve ostalo
da ne pričam kako je bilo
ljubiti se u toplom krevetu
dok su se zore plave gnijezdile u zjenama
zaista je prekrasno bilo

ali kazem vam

nikad više nije bilo tako toplih kiša
u prostranim krajolicima

nikad nije bilo tako toplih pogleda
na mom licu koje se topilo u vatri
vaših sunčanih dlanova

pa priznajem

ulovili ste me u zamku gospodjo
iz koje se teško izlazi

(Željko Krznarić)

Bilo je nečeg tajanstvenog

Bilo je nečeg tajanstvenog
u tom plamenu vaših pogleda
u toj neprestanoj borbi
cvijetova i nesigurnih riječi
taj mali rat ljubavi izmedju dvije tuge
vino izmješano u čašama
muzika poslije ponoćnih vijesti na uzglavlju
u toplini vašeg tijela
i vjerujte
ja danas strepim nad svakim budjenjem
za mene je opasnost taj zrak mirisnih naranči
i bilo je nečeg
znam da je bilo malo ljubavnog
u toj kratkoj epizodi
koja je živjela na vašim usnama
predivna gospodjo
vi ste taj ulazak u ozbiljno neozbiljno shvatili
a meni su se otvarali vidici
meni su u očima planule zore lomeći mi srce
na beskrajnim zvucima
vasa lomna bojažljivost u velovima snova
i vjerujte
ja danas strepim nad svakim budjenjem
za mene je opasnost svaki vlak
koji donosi mirise juga
u ovu mirnu sliku davnine
i nema više toga kao nekad

ovo je druga mladost
ovo više nisu hrabri vulkani

i ne govori se kao nekad
predivna jasnoća mojih retrospektivnih lutanja
očajničkih pokusaja bjekstva
noć
i eine kleine nacht musik
kao zvono nad čelom
kao luna nabrekla nad površinom oceana koji umiru
i još ima neotvorenih strana
i tajanstvenosti u pogledima
kao da nismo oboje poraženi
u tom malom ratu ljubavi
izmedju dvije tuge

(Ž. Krznarić)

Ljubav je
Tuzna granica srece
Dalje idu
Samo uspomene

Na ono vrijeme
Kada je nada
Palila dusu
Sjajem tvojih
Crnih ociju

Lazno ispijala
Rujno vino
S tvojih usana
I lagala
Da si ti ja

Ponekad nastojim
Probuditi sjecanje
Pozvati u pomoc
Svaki trenutak
Kada sam bio sa tobom
Neka govore lazi
O kojima sve znamo
I ti i ja

Tada shvatim
Da te trebam voljeti
Jer si ti zrak
Bez kog
Ne mogu zivjeti
Jer si razlog
Zasto mi jutro
Mirise na cimet
I sa tobom
Moj svijet je potpun

Jedina
Ja znam da me mrzis
Zbog ljubavi
I sjecanja koja bole
Ali znaj
Da te ja ljubim
A da ne umiru
Oni koji vole

n.d.v.k.

SJEĆAŠ LI SE, SRCE?...


Sjećaš li se, srce, što je nekad bilo?
Sjećaš li se sada prošlosti i dana,
Kad si puno vjere, kao tiče milo,
Dizalo se letom put nebesnih strana?

Ugušeni zrače, u oblaku tuge,
Vihori i b'jesi slomiše ti krila,
Boravište tvoje bjehu šarne duge,
I tičija jata družina ti bila...

K'o nevini cvijet, puno čednog mira,
U zanosu milom grlili te snovi,
I k'o akord mili anđeoskih lira
Budila te pjesma zvukom želja novi'.

Netaknuto burom borbe i spoznanja
Živjelo si mirno u želji i plamu,
Al' sve želje drage o kojima sanja
Razduv'o je vjetar u poroz i tamu...

Ružičasti veo, kroz koji se žudno
Gledalo u prostor života i ljudi,
Rastrgla je java i poznanje budno,
Pa satana mrska sad pred nama bludi.

O, dajte mi nazad v'jenac prošlih dana,
Vratite mi čase, u kojim' sam samo
Osjećao ljubav i vjerov'o sl'jepo
U ljude i Boga što boravi tamo.

Vratite mi srce, gdje bezbrižna sreća
K'o kandilo sv'jetlo sjaji se i blista,
U odjeku groma što se Boga sjeća
I vjeruje uskrs raspetoga Hrista.


1896.

ALEKSA ŠANTIĆ

Istina

Vrijeme polako
Ispire istinu
Mjenjajuci je u ono
Sto ti zelis da bude

Ignoriras
Moju ljubav
Koja je tvoje dijete
Kada ces jednom
Skupiti snage
Da priznas

Tebi je jasno
Da te on
Nikada nece voljeti
Kao ja
Da ne zna zamisljati
Kako ti miluje kosu
Usne cjeliva
U sumrak

Nikada
Nece tesko disati
Jer osjeca tvoju blizinu
Niti plakati
Da bi ti
Ostala sretna

A ti
Prisvoji laz
Neistinu zovi
Imenom njegovim
I pusti
Da te on ljubi

Prikrij sto osjecas
A sto znamo
I ti i ja
Da ne bi istina
Postala jasna
Onima koji te vole
Ali ne kao ja

n.d.v.k.

Trag

Ostavit cu trag
Tvojoj mladosti
Na mokrom snijegu
Tu blizu
Tvoga doma

Gdje sam nekada stajao
Gledajuci tvoj stan
Njezno zamisljao
Da mi dolazis
Nasmijana
I sretna

Zima na izdahu
Cuvat ce uspomene
Jos samo koji dan
I ako ti pogled ne zaluta
Na mjesto gdje sam
Nekada stajao
Ti nikada neces znati
Kako ljubav
Ubija bespomocnog

Zato pronadji
To moje mjesto
Umij se
Na potoku ljubavi
I budi svjesna
Da si ti ja
A da mene
Vise nema
Da ti tiho
Sapucem ljubav
Kroz stihove

Pjesme tebi
Slomit ce
Mnoga srca
A samo tvoje
Stvoreno od leda
Nece primjetiti
Tugu ljubavi
Koja je tvoja


Moja ce ljubav
Biti tvoja stidljiva sjenka
Zauvijek
I pratiti te
Dok imam snage
Za nas

ZENA U CRNOM

Pognuta, zgurena, tiha, u crno zavijena,
nemoćno korake pruža protiv sopstvene volje.
Gde god Sunce da bije, oko nje caruje sena
što guši nadu da išta može da bude bolje.

Korača nemo dok kraj nje promiču neka lica
čiji pogledi beže kao da nje nigde nije;
daleko u njoj prhnu i poslednje jato ptica
i osta još samo tuga da joj niz pleća lije.

I nije više ona ni setna ni zamišljena,
davno je prošlo to vreme kad je imala snove,
davno je živela život, davno je bila žena,
sada je jos samo ljuska koja se ženom zove...

Prepuklo srce jos tuče i nikako da stane,
broji sapeto vreme u njenoj tami sto drema...
Zagasli život još tinja, još traje neke dane
dok usahla ruka žudi da mazi čega nema...

Umorno diže glavu kao da hoće da pita
očima ispranim, mutnim, bez boje i bez sjaja:
¨Zašto, kažite, zašto...?¨ Dok zamućen pogled skita,
osta da čezne za dugom večitog zagrljaja.

Dragana Konstantinović